Devet mjeseci u devet minuta


Nije lako pisati o svojim osjećajima javno. Pred publikom u kojoj se nalazi i tvoji najbliži. Znam da će poneki otvoriti ovaj tekst i pročitati sve do zadnje riječi. Zbog toga sam im zahvalna ali ujedno upozoravam, dobro sam. Sve su ovo samo misli i osjećaji koji su tu neko vrijeme i ispare, ponekad te ostave sa gorkim okusom poput bivših ljubavnika. Kao da nikad nisu ni bili tu, a opet ih povremeno osjećaš ali ne zamjeraš. Pripremili su te za nešto više od toga.

2017-01-03-01.12.07-1.jpg.jpg

Devet mjeseci je prohujalo kraj mene u devet minuta, a pet dana se razvlači u pet godina. Termin je tu još malo a on kao da se sve više penje gore umjesto da se spušta dolje, udara me pod rebra jače nego ikad. Sada već stižu umorni osmijesi, i dalje slatki; ali umorni. Osjećam se kao da je vrijeme stalo. Disanje mi se usporilo kao i razmišljanje. Hodam prazne glave većinu vremena, pokušavajući je napuniti bilo kakvim mislima ne bi li se vrijeme pokrenulo.

Težina mi se popela na ramena i pritišće me svakim korakom. Pitaju me ljudi kako mi je, rekoh dosta mi je. Volim to malo klupko u sebi ali dosta mi je. Nisam očekivala da će biti lako ali imam pravo reći da mi je dosta. Svi smo to rekli, reći ću i ja. Dosta mi je. Osjećaji su mi izmiješani, ponekad puknem od plača da ni sama ne znam zašto. Paranoja me proganja, ali nikad o trudnoći već o potpuno drugim situacijama koje nemaju veze sa ovim stanjem a ponekad ni sa mojim životom. Bolovi su prisutni sa svih strana, dosad sam već to nekako trpjela ali puknem tu i tamo pa ne mogu ni sjediti ni ležati ni hodati, nakon čega doživim neki blaži oblik paničnog napadaja. Da se razumijemo, jako su rijetke takve situacije i uvijek sam svjesna što se događa ali ne mogu to u potpunosti kontrolirati. Svjesna sam da će proći i samo stisnem zube, zaklopim oči, udahnem duboko i za neko vrijeme sam nazad. Kad se vratim, još sam malo izgubljena i onda me obuzme ogromna želja za lazanjama ili pak sladoledom. U tom trenutku znam da ću preživjeti i bez toga ali nakon psihičkog “sloma” nekako mi je to potrebno da se u potpunosti smirim. Kad napunim želudac željenim sastojcima , na lice se vrati onaj majčinski osmijeh, sreća i ljubav. Pomazim to malo klupko i kažem “Oprosti mi, mama ti je malo pukla ali te voli najviše na svijetu bez obzira na sve.” uz obavezno koju suzu radosnicu.

Moram priznati da sam imala jako laganu trudnoću i zaista, sve te trudničke probleme praktički nisam ni osjetila svih ovih devet mjeseci ali kao da sve to što poneke prođu kroz to vrijeme me zateklo sad pred sam kraj. Zabrinem se za samu sebe, za dijete, za okolinu. Hoću li zadržati razum i kad se rodi? Hoće li me obuzeti mračne misli i kad budem trebala brinuti o tom malom klupku života? Vjerojatno hoće. A što onda?

Progutat ću ih ili sažvakati i ispljunuti u stranu. Zatrest ću glavom i potjerati ih van kroz sve otvore. Udahnut ću duboko i pogledati to malo klupko koje će vjerojatno jako vrištati i plakati i tražiti utjehu svoje majke. Ta majka će to i učiniti. Utješiti suze tog malog klupka i odagnati svaku sjenu od sebe i njega. Učinit će sve da to klupko bude sretno koliko god majka slomljena bila. Jer majka je jedino biće koje ima snagu za dvoje.

Oglasi

Susret sa novim bićem

baby04/08/2016

Tog dana sam te prvi put ugledala. Stotinu misli, osjećaja, bubnjanje srca. Ispunile su mi tijelo i duh. Osjetio si sve, skakutao si po ekranu i vrtio se od uzbuđenja. Da li si bio sretan što sam te napokon primjetila? Blesava je ta tvoja majka, 4 mjeseca te nosila, nije znala.

Mora da si jako sretan bio što sam te napokon doživjela. I to cijelim svojim postojanjem.

Teško je opisati što se sve izmiješa u tih par milisekundi, vrtlog osjećaja poznatih i nepoznatih ljudskom rodu. U jednom trenutku, šok i nevjerica iako sam osjećala nešto sva ta 4 mjeseca ali nisam htjela sebi priznati. Ushićenje, val istinske ljubavi obuzeo mi je cijelo tijelo, prihvatila sam ga čim sam ga ugledala. Uplašila sam se, pitala sam se mogu li ja to, hoće li biti zdrav, da li sam unosila štogod u sebe što bi moglo ostaviti trajne posljedice? Da li sam negdje nešto krivo pojela/popila što je moglo ozlijediti to još nerođeno biće? Zašto baš sad, sad mi nije zgodno / ah pogledaj ga kako je predivan, vidi ga što je sretan, ma nije nezgodno, samo nek mi je zdrav. Zašto nisi obavila ultrazvuk ranije, glupačo, imaš sreće što je sve u redu. Oh bože, ne mogu ja to / bit ću odlična majka / što ako mislim da jesam a zapravo nisam? Jedva čekam nazvati zaručnika i sve mu reći / kako će reagirati? Kako će prijatelji reagirati? Hoće li me i dalje prihvaćati?

Zaista, sve to u tih par milisekundi i još stotinu misli koje nisam ni mogla pohvatati. Osmijeh od uha do uha, izvana smirena sa malim znacima ushićenja a u glavi vatromet.

Zaista si najmilija stvar u mom životu. Bojim se, veselim se, plačem od sreće pa od brige. Ritneš me pa se nasmijem, naslonim ruku osjetim pokrete i izvučeš mi osmijeh na lice. Život kojeg ću čuvati cijelog svog života. Život zbog kojeg ovaj moj život ima smisao.

Još malo pa se vidimo. Nemoj se previše zadržavati unutra, znaš da sam nestrpljiva.